Još od vremena neolitskih Vinčanaca i antičkih Rimljana, bilo je dobro poznato da okolina Beograda pruža sve uslove za bavljenje poljoprivredom, bilo za ribarstvo, stočarstvo, vinogradarstvo, povrtarstvo ili pčelarstvo. Prema istorijskim podacima, moderno pčelarstvo se u Beogradu, novoj prestonici Smederevskog sandžaka, značajno razvilo pre gotovo 500 godina, sa dolaskom Sulejmana Veličanstvenog. |
Tokom prvih decenija 16. veka, tačnije između 1528 i 1536 zbog zasluga tokom osvajanja Beograda, Sulejman nagrađuje vojsku sa brojnim posedima u Beogradskom Podunavlju i Pančevačkom ritu i opustela beogradska sela se naseljavaju sa stanoništvom iz Slavonije i Vlaške, koja počinju da obrađuju zemlji na levoj i desnoj obali reke Dunav.
Tu su se tada uzgajale sve moguće biljne kulture, a bilo je i domaćih životinja. Bilo je i konja, volova, koza, ovaca i svinja, a naročito košnica sa pčelama. Stanovnici ovih sela su proizvodili med, vosak, meso, kožu i vunu, a uzgajali su i lan, konoplju, kupus, luk, ječam, proso, raž, ovas, salatu, kukuruz, lubenice, dinje, krastavce, pasulj, orahe, voće i grožđe. Za lične potrebe se sušilo voće, kuvala medovina, rakija, ali i sirupi, slatko, džemovi, pekmezi i turšija, što je bilo uobičajeno širom Osmanskog carstva. |
Ova sela su morala redovno da plaćaju harač, da daju 1/10 deo hrane koju proizvedu, kao i da se povremeno obavljaju poslove kao što je na primer gradnja pontonskih mostova, da dovoze drva, pesak i kamen ili teglje čamce natovarene sa žitaricama sve do Beograda.
Ipak, tokom 16. veka, sela poput Višnjice, Velikog Sela, Slanaca, Vinče, postaju nosioci poljoprivrednog razvoja beogradskog regiona, donoseći vlastima značajne prihode od poreza (harača) na proizvodnju hrane, a lokalnom stanovništvu mogućnost da zarade ugovor o slobodi i kvalitetan život na selu u priobalju reke Dunav.
Iako se selo Vinča više puta našlo na putu vojnih osvajanja, nijednom nije opustelo tokom 16. veka. U popisu 1536. godine je zabeleženo 25 kuća, dok se do 1585. godine broj povećao na 61 domaćinstvo. U popisima koji sprovedeni tokom 1527. godine zabeleženo je 30 košnica u Vinči, a već 1536. bilo ih tačno 100 košnica. Tada su uveliko radile i semhane, male zanatske radnje u kojima su se pravile sveće. Pčele su se uglavnom čuvale na rubovima šuma, u takozvanim vrškama, koje su ispletene od loze, i premazane balegom ili ilovačom i prekrivene slamom, na mestima koja su se zvala uljanik, čeljinjak, pčelinjak ili kovanluk. |
Najveći broj je zabeležen 1561. godine, kada je Vinča imala 254 košnice, najviše u Smederevskom sandžaku. Iako u narednom popisu, tokom 1572. godine u Vinči naglo opada broj košnica, na samo 44, Veliko Selo te godine beleži 320 košnica. Na popisu proizvođača meda i voska se prvi put se spominje i manastir Vavedenje u blizini Vinče, koji je imao 120 košnica. Tokom poslednjeg popisa koji je zabeležen 1585, Vinča je imala 200 košnica, Ošljane 200 a manastir Vavedenje u Vinči 66. |
Ako se uzme u obzir da se iz svake košnice prosečno skupi oko 13 kilograma meda godišnje, znači da se u Vinči proizvodilo između 3 i 4 tone meda godišnje, a u Beogradskom Podunavlju krajem 16. veka rekordnih 15 tona meda svake godine. S obzirom da su proizvođači meda i voska u državnu kasu donosili značajne prihode od poreza, još od srednjeg veka uvedene su posebne carinske takse na sav med i vosak koji se uvozio i izvoio.
Poznato je da su dubrovački trgovci tokom 16. I 17. veka iz Beogradskog Podunavlja izvozili med i vosak u Veneciju, što se nastavilo i nakon što je Vinča postala deo Kraljevstva Srbije 1719. godine. Tada je Dunav postao granica između Tamiškog Banata i Kraljevstva Srbije, a Vinča, Ritopek, Veliko Selo ili Grocka, postali su važna pogranična mesta u kojima su se okupljali brojni trgovci, koji su Dunav prelaziili skelama koje su prevozile robu i putnike do carinarnica na jednoj ili drugoj obali reke. U Boleču se redovno održavao i vašar, na mestu današnje stočne pijace, pa je verovatno znatna količina domaćeg meda i voska već tu bila prodavana trgovcima iz dalekih zemalja.
S obzirom da je šećer, koji se uvozio iz Egipta i sa Kipra bio veoma skup u to vreme, med se koristio svakodnevno za spravljanje slatkiša i napitaka, čak i hleba. Od 1718., kada je Beograd postao deo Kraljevine Srbije i Habzburške monarhije, broj košnica u Beogradskom okrugu (nekadašnjem Smederevskom sandžaku) porastao je sa 2000 na čak 15.800 košnica, dok je teritoriji Kraljevstva Srbije, 1721.-1724 godine bilo je 48.243 košnice, skoro koliko i stanovnika. Međutim, već godinu dana kasnije proizvodnja se drastično smanjuje zbog uspostavljenog monopola velikih trgovačkih kompanija koje su diktirale cenu meda. |
U vreme Kraljevine Srbije od 1719-1739. godine, uveliko je funkcionisala „Orijentalna privilegovana kompanija“, koju je osnovao car Karlo VI u Beču, a koja je ubrzo postala lider u transportu robe na vodenim putevima Balkana, Orijenta i Evrope. Ova kompanija je držala trgovinu u svojim rukama, a otvarala je i fabrike širom carstva sa ciljem da smanji uvoz gotovih proizvoda sa teritorije Osmansnog carstva. Tako je uspostavljen monopol nad mnogim proizvodima, a naročito nad medom i voskom. |
Najviše košnica su imala sela u Beogradskom Podunavlju, pa su tako Vinča, Slanci, Veliko Selo, Ošljane najviše bili pogođeni nametima koji su primenjivani na proizvodnju meda i voska. Ipak, nakon što je Orijentalna privilegovana kompanija“ bankrotirala 1741., u Vinči se nastavlja razvoj pčelarstva ali i drugih grana poljoprivrede. Tako je ovo malo podunavsko selo tokom 1741. godine, imalo samo 26 kuća ali je plaćalo čak 20800 akči poreza godišnje na proizvodnju hrane, što je Vinču stavilo na treće mesto po proizvodnji u Smederevskom sandžaku, odmah iza prestonice Beograda i sela Višnjice.
Tada je u Vinči i Slancima u popisu iz 1741. godine bilo po 360 košnica, Ošljanu 240 a manastiru Vavedenje 80 košnica. U selima Smederevskog sandžaka je bilo ukupno 7414 košnica, dok se gotovo polovina, 3480 košnica nalazilo u Beogradskom Podunavlju. U Vinči, Velikom Selu, Slancima, Ošljanu i drugim selima u bližoj okolini, proizvodilo se gotovo 45 tona meda godišnje. |
Skoro 500 godina nakon košnica iz vremena Sulejmana Veličanstvenog, Beogradsko Podunavlje i dalje proizvodi med i vosak, ali u dosta manjem obimu, a zbog upotrebe pesticida tokom prethodnih 100 godina, broj pčela se smanjuje iz godine u godinu. Ipak, ne bismo smeli da zaboravimo vremena kada se med iz Vinče služio na dvoru sultana, careva, plemića i izvozio preko dubrovačkih, grčkih i osmanskih trgovaca. Koliko je med važan deo istorije Vinče, najbolje oslikavaju toponimi kao na primer Stari Kovanluk i Kovanluk na utrini u Vinči ili Bendin kovanluk u Ritopeku, da nas podsete da se ne tako davno, baš tu dešavala renesansa u proizvodnji voska i meda.
Danas, udruženje pčelara opštine Grocka zvanično ima samo 733 evidentirane košnice, što je čak manje nego što je bilo 1536. godine. Da pčelarstvo ipak nije zamrlo u okolini Beograda, govori podatak da je u popisu 2017. godine u Beogradskom okrugu zabeleženo 98.611 košnica, u Srbiji čak 1.295.000 košnica, te da je u zemlje Evrope i sveta izvezeno više meda nego pilećeg, svinjskog i goveđeg mesa zajedno.
Pripremio:
A.Dobrić
AKC Egzoprostor,
Jun 2019
Izvori:
Belgrade 1521-1867, D.Amedoski
Savez pčelarskih organizacija Srbije
Republički zavod za statistiku
XVI. YÜZYILDA BELGRAD, İlhan TÜRKMEN
Commerce and customs service on the Ottoman-Habsburg borderin the first half of the 18th century, M.Djordjević
A.Dobrić
AKC Egzoprostor,
Jun 2019
Izvori:
Belgrade 1521-1867, D.Amedoski
Savez pčelarskih organizacija Srbije
Republički zavod za statistiku
XVI. YÜZYILDA BELGRAD, İlhan TÜRKMEN
Commerce and customs service on the Ottoman-Habsburg borderin the first half of the 18th century, M.Djordjević