Da li biste odvojili 1% od svoje godišnje plate za nacionalni fond za ekologiju, za humanitarne, naučnoistraživačke i neprofitne organizacije? Možda na prvu loptu zvuči previše suvoparno, kao bespotreban luksuz, ili vam čak budi sećanja na piramidalne prevare iz vremena hiperinflacije, međutim, pogledajmo primer Rumunije. |
Nekad je Rumunija važila za siromašnu zemlju, a danas je članica EU, broji gotovo 20.000.000 stanovnika i privuče 15.7 miliona turista godišnje. Rumunija je zemlja koja ima na snazi zakon kojim se podstiče donatorstvo građana, koji mogu da odvoje 2% od poreza na dohodak, u fond za nevladine organizacije. Advokati I notari imaju čak posebnu privilegiju da odvoje i 5%.
Prema podacima Evropske komisije, čak 22.5% teritorije Rumunije proglašeno je zaštićenim područjem u sklopu Natura 2000 projekta (18% je prosek EU), 14% teritorije čine zaštićena područja od značaja za ptice (Birds Directive SPAs, EU prosek 12.3%), dok 16.68% teritorije čine područja od značaja za zajednicu (Habitats Directive SCIs). |
Sa druge strane, u Srbiji je zaštićeno tek 7.4% teritorije države, što je posledica niza ekoloških problema koje treba rešiti. Glavni je problem trenutni budžet za ekologiju od 48.8 miliona evra, dok je procenjeno da će nas ekologija koštati 750 miliona godišnje, svake godine narednih 20 godina, tj ukupno 15 milijardi evra, samo da dostignemo Rumuniju.
Kada uzmemo u obzir ove činjenice, nameće se pitanje zašto I Republika Srbija nema sličan, nacionalni fond za neprofitne organizacije, ili čak I jedan poseban fond za ekologiju, u koji građani mogu da uplate ne 1% od poreza na dohodak, nego celih 1% svoje plate. Nema opštine u Srbiji kojoj ne nedostaju sredstva za finansiranje projekata iz oblasti ekologije, o čemu se ministar Trivan oglašavao više puta.
Ekološka logika
Međutim, u slučaju da reči ministra Trivana prevedemo u prostu matematičku jednačinu I iznos od 15 milijardi evra koji će se potrošiti u narednih 20 godina na ekologiju, prebacimo u dinare po kursu od 4 aprila 2019., podelimo sa ukupnim brojem stanovnika Srbije, rezultat bi bio oko 10-12.000 dinara godišnje po glavi stanovnika za ove svrhe. Narednih 20 godina, počev od januara 2020. godine.
Uzimajući u obzir da je prosečna plata u Srbiji u januaru 2019. bila 75.296 dinara (bruto), tj godišnja nešto više od 900.000 dinara, trebalo bi nešto više od 1% prosečne plate od svakog zaposlenog stanovnika (oko 2.1 miliona ljudi). Građani bi na ovaj način za 20 godina, donirali skoro 5 od potrebnih 15 milijardi evra, dok bi država, privatni sektor i strani donatori dali preostalih 10 milijardi za ekologiju.
Ako bismo ipak doslovce preslikali rešenje iz Rumunije i uplaćivali samo 2% od poreza na dohodak, to bi nam obezbedilo tek mali deo neophodnog novca. S obzirom da su ukupni prihodi od poreza na dohodak građana u Srbiji bili 58 milijardi dinara u 2018. godini, tj 475 miliona evra, 2% od toga bi bilo oko 9.5 miliona evra godišnje, dakle tek nešto više od 1% od potrebnih 750 miliona evra za ekologiju.
Ako bismo ipak doslovce preslikali rešenje iz Rumunije i uplaćivali samo 2% od poreza na dohodak, to bi nam obezbedilo tek mali deo neophodnog novca. S obzirom da su ukupni prihodi od poreza na dohodak građana u Srbiji bili 58 milijardi dinara u 2018. godini, tj 475 miliona evra, 2% od toga bi bilo oko 9.5 miliona evra godišnje, dakle tek nešto više od 1% od potrebnih 750 miliona evra za ekologiju.
Bez para nema ni ekologije
Ipak, umesto ovog ili nekog drugog rešenja za problem nedostatka sredstava za ekologiju, ministar Trivan je nedavno, pozvao građane da postanu eko policajci, bez plate, uniforme i značke. Naravno, iako treba okuražiti građane da se bore za zaštitu životne sredine, neki to gledaju kao priliku da uzmi pravdu u svoje ruke i osvete se za lokalnu reku I šumu, poput Zagora iz Blekvudske šume. |
Očekivalo bi se da svi ispoštuju izgovorenu časnu izviđačku reč da neće biti nasilja prema drugim stanovnicima šume, a ni nestručnog tumačenja ekoloških propisa, međutim to se ipak dešava u praksi. U normalnim okolnistima bi trebalo da država sprovodi svoje zakone, a ne da građani forsiraju državne organe da izađu na teren.
Nema inspekcije na mestima gde se krše ekološki propisi, pa su građani primorani da prave zasede i straže na svakom žarištu koje se pojavi u mainstream medijima i onda se čudimo kada dođe do kolateralne štete.
Činjenica je ipak, da veliki broj ekoloških problema manjih opština i naselja širom Srbije, nije u mainstream medijima, tako da se i njihovo rešavanje ne stavlja u prvi plan. Tako nam neretko očuvanje prirodnih dobara zavisi samo od dobre volje i PR strategije lokalnih aktivista iz manje razvijenih opština, a da pritom nema dovoljno finansijskih sredstava da se sprovedu konkretni projekti.
Pre svega treba verovatno izmeniti čitav niz zakona, međutim, o tome treba da misle državni organi. Baš kao što treba da smisle način da podstaknu građane da umesto zagađivača, postanu donatori koji finansiraju očuvanje životne sredinu poput bilo koje svetske korporacije. Činjenica je da svi imamo odgovornost za trenutno stanje životne sredine, i trebalo bi i da snosimo troškove za sanaciju.
Reciklaža, banka hrane i donacije iz IT sektora
Recimo, domaća istraživanja pokazala su da godišnje bacimo I 30-ak kilograma hrane u vrednosti i do 20.000 dinara po glavi stanovnika, što bi se smanjilo držanjem kvarljive hrane u zamrzivaču. Takođe, I dosta domaćih supermarketa, pekara, lanaca brze hrane, godišnje baca velike količine hrane. Pojedina istraživanja u regionu i Srbiji pokazala su da se baca I do 200-300 kilograma hrane godišnje samo od strane jednog većeg supermarketa, dok privreda i gradjani zajedno bacaju ukupno 250.000 tona hrane godišnje.
Ako bismo odlučili da ovu hranu doniramo u fond za napuštene pse, koji bi pojeli po dva obroka po 300g dnevno, oko 219kg hrane godišnje po psu, nahranilo bi se oko 1 milion napuštenih pasa godišnje. Možda bi nam čak I preostalo sredstava da se priključimo I rešavanju globalnih ekoloških problema.
Samo se treba prisetiti da se nekad u Jugoslaviji bacalo čak 250.000 tona pšenice godišnje, I to samo kroz hleb, dok se danas prema statistici EU, širom unije godišnje baci čak 88 miliona tona hrane. Iako zvuči mnogo, u odnosu na 800 miliona stanovnika EU, to je oko 6kg bačene hrane godišnje po stanovniku, dok je u Srbiji 20-30 kg godišnje. Tako da treba raditi na tome, i možda i uvesti porez na bačenu hranu.
A ne bi bilo na odmet da se u Srbiji uvedu i posebne olakšice za sve državne službenike, političare i paušalce iz IT sektora, nešto poput rumunskog modela za notare I advokate, samo za koji procenat više.
Ako zarađujete iznad proseka, neće vam biti teško da odvojite, ne tričavih 10.000 dinara godišnje, nego bar 40.000 za rešavanje najvećih ekoloških problema Srbije. Tako bi se napunio budžet za ekologiju, povratio deo uloženog novca i rešili brojni ekološki problemi uz daleko manju kolateralnu štetu. |
Kad rešimo sve što imamo, možda 2040. godine i prestignemo Rumuniju I evropski prosek kada je ekologija u pitanju. I to samo u slučaju da Rumunija ne nastavi da rešava svoje ekološke probleme poput pitanja reciklaže komunalnog otpada, u čemu je trenutno među najgorim u Evropi. Ipak, I tu je bolja od Srbije koja dozvoljava sebi da 95% otpada završi u prirodi, umesto u centrima za reciklažu.
Tekst pripremio: A.Dobrić
AKC Egzoprostor, Vinča, 2019
http://fb.me/egzoprostor
Tekst dopunjen sa statističkim podacima iz Zakona o budžetu za 2018,
AKC Egzoprostor, Vinča, 2019
http://fb.me/egzoprostor
Tekst dopunjen sa statističkim podacima iz Zakona o budžetu za 2018,