Naselje Vinča, skriveno među nepreglednim brdima sa gustom šumom, i opasano rekom Dunav, močvarama punim belog lokvanja i peščanim sprudovima Vinčanske ade, kroz istoriju bilo je utočište lovaca sakupljača, rimskih legionara, monaha i iskušenika, aga i paša, hajduka i mnogih drugih osvajača i putnika. Svi su oni morali da znaju za Vinčansku adu, jedno od najlepših rečnih ostrva tadašnjeg Beograda. |
Ostrvo Vinčansko bio je jedan od naziva za sprud u blizini beogradskog naselja Vinča sve do poslednjih decenija 20. veka, a gde se tačno nalazilo, koliki značaj je imalo i kako je i zbog čega ostrvo nestalo, saznajte u ovom kratkom istraživanju AKC Exospace-a.
Vinčanska ada se nalazila na prostoru između današnje Vinčanske bare (lokaliteti Ostrvo, Tospaša i Rit) i ostrva Čakljanac u blizini Velikog sela. Ako je verovati ne malom broju habsburških kartografa čije pero je iscrtalo Vinčansku adu, ostrvo je bilo dužine oko 1.5 kilometara i širine oko 300 metara.
Vinčanska ada se nalazila na prostoru između današnje Vinčanske bare (lokaliteti Ostrvo, Tospaša i Rit) i ostrva Čakljanac u blizini Velikog sela. Ako je verovati ne malom broju habsburških kartografa čije pero je iscrtalo Vinčansku adu, ostrvo je bilo dužine oko 1.5 kilometara i širine oko 300 metara.
U periodu od 17. pa sve do 20. veka ostrvo kod Vinče, crtali su neki od najcenjenih kartografa tog vremena, a o ostrvu danas najpreciznije podatke poseduju kustosi muzeja u u Brnu, Budimpešti i Beču. Na internet prezentaciji Moravskog muzeja u Brnu, danas se može se naći veliki broj karata na kojima se vidi Vinčanska ada.
Iako ostrva kod Vinče nema na kartama mlađim od 100 godina, kartografski materijal iz vremena pre 20. veka otkriva nam da je ovo ostrvo bilo itekako poznato u nautičkim i vojnim krugovima Evrope.
Na osnovu dostupne istorijske građe, može se pretpostaviti da je okolina Vinčanske ade duže vreme bila poljoprivredni, vinogradarski region.
Zna se da je na lokalitetu Ošljane u Vinči, otkrivena kasnoantička vila rustika, koja datira iz III veka nove ere, i to baš u neposrednoj blizini ušća Ošljanskog potoka u Vinčansku baru i Dunav.
U okolini je zabeležen i taksonim Vitis vinifera sylvestris, to jest divlja vinova loza, koja pored Vinče nastanjuje i obližnje ade na Dunavu u Južnom Banatu. Moglo bi se stoga postaviti pitanje, da li je u vreme Marka Aurelijusa Proba, možda i Vinča, poput Mons Aureusa, imala vinograde i strastvene ljubitelje vina.
Okolina Ošljana, današnji Slanci, Vinča i Veliko Selo, bi se u tom slučaju mogli pohvaliti veoma dugom istorijom vinogradarstva, ali i lova i ribolova.
Zna se iz pisanih izvora da su močvare u blizini Vinčanske ade, bile poznate i lokalnim monasima iz manastira Vavedenje (srušen u 18. veku), koji su na ovom delu reke lovili morune. Pre njih su se ribolovom na tom mestu verovatno bavili još drevni stanovnici neolitske Vinče.
Zna se da je na lokalitetu Ošljane u Vinči, otkrivena kasnoantička vila rustika, koja datira iz III veka nove ere, i to baš u neposrednoj blizini ušća Ošljanskog potoka u Vinčansku baru i Dunav.
U okolini je zabeležen i taksonim Vitis vinifera sylvestris, to jest divlja vinova loza, koja pored Vinče nastanjuje i obližnje ade na Dunavu u Južnom Banatu. Moglo bi se stoga postaviti pitanje, da li je u vreme Marka Aurelijusa Proba, možda i Vinča, poput Mons Aureusa, imala vinograde i strastvene ljubitelje vina.
Okolina Ošljana, današnji Slanci, Vinča i Veliko Selo, bi se u tom slučaju mogli pohvaliti veoma dugom istorijom vinogradarstva, ali i lova i ribolova.
Zna se iz pisanih izvora da su močvare u blizini Vinčanske ade, bile poznate i lokalnim monasima iz manastira Vavedenje (srušen u 18. veku), koji su na ovom delu reke lovili morune. Pre njih su se ribolovom na tom mestu verovatno bavili još drevni stanovnici neolitske Vinče.
S obzirom da su do izgradnje dunavskog nasipa u Južnom Banatu, na suprotnoj obali Dunava bile brojne močvare iz kojih se moglo lako i neopaženo prikrasti do neprijateljskih linija, ostrvo je verovatno igralo veoma važnu ulogu u odbrani i napadu svake vojske koja se obrela u ovom delu Beograda. Tako je okolina Vinčanske ade u mirnodopskim vremenima služila za odmor i rekreaciju, a u ratnim, kao prva linija fronta.
Kada je vojska princa Eugena Savojskog, u leto 1717. godine postavila pontonski most preko Dunava, prošli su kroz močvare upravo u blizini Vinčanske ade. Dvadeset godina kasnije, 1739. godine, nedaleko odatle postavili su i svoje vojne kampove, iz kojih su pošli u bitku u Grockoj, nakon koje se Beograd ponovo vratio u ruke Osmanskog carstva.
Ostrvo je osim u vojnim krugovima, verovatno bilo poznato i među hajducima i gusarima koji su harali Dunavom u okolini Beograda i Pančeva, a čije prisustvo u ovim krajevima potvrđuju toponimi kao što su Hajdučka bara i Hajdučka greda u Ivanovu ili Hajdučki bunar u Ritopeku, a pisali smo i o piratima sa Čakljanca.
Krajem 19. veka, Vinčanska ada se pojavljuje i na domaćim kartama, među kojima se uglavnom ističu vojne karte.
Već početkom 20. Veka, I svetski rat ponovo stavlja ostrvo u Vinči na prvu liniju fronta, što se vidi na karti „Odbrabenih položaja Beograda“ iz 1915. godine, a koja se danas nalazi među eksponatima Instituta vojne istorije u Mađarskoj.
Šta se tačno sa Vinčanskom adom dešavalo neposredno pre početka, kao i tokom II svetskog rata, verovatno bi moglo da se otkrije u zbirkama domaćih muzeja, međutim, dok se ove zbirke ne digitalizuju, to će biti misterija.
Ovo peščano ostrvo nestalo je u potpunosti nakon izgradnje hidroelektrane Đerdap, a u velikoj meri je doprinela i eksploatacija peska sa dunavskih ada, a bez sumnje i brojni državni projekti među je i planirano izmeštanje luke Beograd u Velikoselski rit.
Poslednji udarac Vinčanskoj adi, nanelo je državno preduzeće Ivan Milutinović PIM, koje se bavilo eksploatacijom peska na ovom delu Dunava. U periodu između 1988-1989., ovo preduzeće zatrpalo je sa peskom tridesetak hektara močvarnih terena u neposrednoj blizini nekadašnjeg ostrva.
I iako danas Vinčanska ada postoji samo u vidu toponima Ostrvo, i tek se poneki stariji meštanin Vinče i dalje seća vremena kada je ada krasila ovaj deo Dunava, gradski urbanisti, institucije i ekološke organizacije rade ozbiljno na oživljavanju prirodnog dobra koje se danas zove Vinčanska bara..
Pripremio: A.Dobrić
AKC Egzoprostor, Vinča
20.12.2018.
Izvori:
- Kasnoantičke vile rustike u Srbiji (A.Ropkić Đorđević)
- Nacionalni arhiv Mađarske
- Institut za vojnu istoriju, Mađarska
- Narodni muzej, Beograd
- Moravska biblioteka, Brno