Na prostoru Beogradskog Podunavlja, u vreme Ugarske, Otomanske imperije, Habzburške monarhije ili Kraljevine Srbije, prevoz skelom bio je najbrže sredstvo za transport robe, ljudi i životinja preko Dunava. S obzirom da je Beograd bio važan trgovački centar, tu je i stizala roba iz svih krajeva sveta, koja se izlagala na bazarima i izvozila dalje ka Evropi i Orijentu. Među prvim dunavskim skelama je bila skela u Smederevu, koja je radila još tokom 16. veka, dok su nešto kasnije proradile i skele u Grockoj i Višnjici. |
Tako je u podunavlju Beograda i Pančeva tokom prethodnih 300 godina bilo i carinarnica, čardaka i skelskih prelaza. Do 1718. godine, reka Dunav je bila granica između provincija Otomanske imperije, od 1718. do 1739. godine granica između Banatskog Tamiša i Kraljevstva Srbije, a zatim nakon rata 1737-1739, Dunav je postao granica između Smederevskog sandžaka i Banatske vojne krajine.
Skelski prelazi na teritoriji današnje opštine Grocka o kojima se bavimo u ovom tekstu, spominju se još od 1719. godine u Kraljevini Srbiji (provincija Habzburške monarhije), kada je zabeleženo postojanje skelskog prelaza i carinske ispostave u Grockoj pod komandom Austrijanca po imenu Johan Kirhner. Carinik Johan za posao carinika međutim nije dobijao platu, ali je zato naplaćivao prevoz skelom i uzimao po jedan groš (turski guruš, 3 krajcera, 120 akči) za svaku izdatu carinsku potvrdu bilo za robu ili životinje. |
Treba reći da su sela Beogradskog Podunavlja, Vinča, Slanci, Višnjica i Veliko Selo u to vreme proizvodila ogromne količine hrane, najviše med, vosak, lan, konoplju, kupus, luk, ječam, proso, raž, ovas, salatu, kukuruz, lubenice, dinje, krastavce, pasulj i širu (sok od grožđa), a bilo je i domaćih životinja, pa je deo verovatno služio i za izvoz.
Preko carinarnica na Dunavu se uvozila svila, šećer, kafa, pirinač, začini, sapun, bademi, aleva paprika, tamjan, pakovana vina, a izvozila se sirova građa, kao I suve šljive, stoka, suvo meso, mast, sir, sušena riba, žito, brašno, variva, krzna, konoplja, vino, med, vosak, katran, srebro, zlato, olovo, bakar i gvožđe. |
Najčešće su trgovci bili iz Dubrovnika, Soluna, Trsta i dalekih zemalja, kao i lokalni osmanski trgovci, Turci, Cincari, Srbi, Jevreji i Grci koji su živeli na prostoru Osmanskog carstva.
S obzirom da tokom 18. veka naseljene i močvare u Južnom Banatu, gde je osnovano naselje Star;evo, nasuprot Vinče i Grocke, bilo je itekako potrebe za skelskim prelazom i carinskom službom. U istraživanjima domaćih istoričara koji su proučavali građu iz tog vremena zabeleženo je da se iz Grocke, 1721. godine Dunavom najviše prevozila drvena građa, važna sirovina za izgradnju i ogrev, naročito u Banatu gde nije bilo dovoljno drveća.
U popisima iz tog vremena, navodi se da su kormanoši transportnih lađa u Grockoj bili Teodor i Hankel, a u seči drveća i transportu ka Beogradu, učestvovalo je još 20 ljudi. Te godine je prevezeno 2934 hvati drveta (5281 šumska metra, tj 4062m3), a iduće 2464 hvata (oko 3411m3), za šta su bili plaćeni od 21 do 30 krajcera po hvatu posečenog drveća. Oni su takođe učestvovali u transportu drva i iz drugih podunavskih mesta, od Kovina i Smedereva do Beograda. Da je ovaj region tada bio daleko šumovitiji nego danas, pisali su i mnogi putopisci iz tog vremena, koji su svi zabeležili da je padina od Beograda ka Smederevu bila pokrivena gustom hrastovom šumom. |
To je bio unosan posao, što govore izveštaji iz perioda od 1730. do 1732. godine, kada su za prihode carinarnice u Grockoj bili zaduženi Karlo Hugo Goldenast i Johan Adolf, koji su prikupljene takse slali u kasu Glavne carinske uprave.
Imali su pune ruke posla, pa su tokom 1731. godine u Grockoj naplatili 1616 forinti i 322.37 novaca, a zaplenjena je roba u vrednosti od 13 forinti i 87,5 novaca, dok je skelarina donela prihode od 122 forinte i 130 novaca.
Imali su pune ruke posla, pa su tokom 1731. godine u Grockoj naplatili 1616 forinti i 322.37 novaca, a zaplenjena je roba u vrednosti od 13 forinti i 87,5 novaca, dok je skelarina donela prihode od 122 forinte i 130 novaca.
Tokom 1732.godine, naplaćeno je 1188 forinti i 175,91 novaca, a vrednost zaplenjene robe bila je 52 forinte i 146.6 novaca. Za plate carinika i skeledžija godišnje je izdvajano 388 forinti. Skela je te godine prihodovala 114 forinti i 133 novaca.
Tada je Habsburška monarhija uspostavila i jedinstvene carinske stope u čitavoj monarhiji, koje su se primenjivale na transport ljudi i robe, a posebna taksa je važila za stoku koja prelazi Dunav radi ispaše. Važila je carinska stopa od 3% na svu robu koju podanici Osmanskog carstva uvoze u Habsburšku monarhiju, dok je i nakon rata 1737-1739. i osvajanja Beograda, Osmansko carstvo nastavilo da koristi ove carinske stope. Tada je Beogradsko Podunavlje ponovo postalo deo Smederevskog sandžaka, a reka Dunav, državna granica.
S obzirom da je izvoz iz Otomanske imperije u Habsburšku monarhiju bio velikog obima, vlasti u Beču sz više puta pokušavali da smanje uvoz gotovih proizvoda na teritorije monarhije. Osmanskim trgovcima je bilo čak i zabranjeno da prodaju robu na veliko osim na vašarima, a u jednom momentu je čak uvedena i taksa od 3 forinte, za Grčke trgovce koji su prodavali robu u Banatu.
Pored regularnog transporta robe preko Dunava, bilo je tada i krijumčarenja, kao i nelegalnih prelazaka granice bez pasoša. Obalu Dunava u Južnom Banatu su obezbeđivali graničari, koji su besplatno vršili pandursku službu protiv razbojnika i šverca u pograničnim područjima. S obzirom da nisu dobijali platu, graničari su imali pravo da zadrže trećinu zaplenjene robe (kontrabande). Među švercovanom robom su bili duvan, vino i so. To i nije čudo, s obzirom da je tada oko Beograda bilo čak 16 ostrva na Dunavu, među kojima su Ade Čakljanac i Štefanac, Ovčanska, Starčevačka, Omoljička, Vinčanska ada a južnije i Brestovačka i Gročanska ada, koje su sve do jedne, verovatno bili raj za krijumčare. |
Nakon što je carica Marija Terezija proglasila Banatsku vojnu krajinu 1764. godine, u pograničnim mestima u Tamiškom Banatu, 1770. godine zabeleženi su brojni čardaci i stražarnice, u Omoljici, kod Grocke, na putu ka Marijinom Polju i jedna kod Starčevačke ade.
Tokom 1788 godine, Beogradsko Podunavlje postaje deo Kočine krajine, ali se već 1791. vraća Osmanskom carstvu. Početkom 19. veka, u Osmanskom carstvu počinje hajdučki ustanak, koji dovodi do oslobođenja Beogradskog Podunavlja.
Zabeleženo je da su skele zatim preuzeli hajduci, na čelu sa Vasom Čarapićem, koji je prema pisanim izvorima, bio upravnik dva skelska prelaza, u Višnjici i Grockoj. On je tada ubirao značajne novčane prihode s obzirom da su bili u pitanju i granični prelazi na kojima se carinila roba. I tada je naravno, kao i kasnije bilo krijumčarenja, pa se početkom 19. veka navodi jedan slučaj krijumčara soli koji su iz Ritopeka po kazni odvedeni u Pančevo. |
Nakon osnivanja Kneževine Srbije sredinom 19. veka skelski prelazi se vraćaju u ruke države, koja donosi i zakon kojim se definišu tarife za gročansku skelu. Tokom 1850. godine beleži se da je sprovedena nabavka truba koje su korišćene za dozivanje skele od strane poštanskih službenika i obaveštavanje hajduka da prolaze pismonoše kako ne bi došlo do zasede ili otmice, što se tada smatralo velikim grehom.
U to vreme prestaje da postoji i Banatska vojna krajina, a krajem 19. veka potopisac Feliks Kanic beleži da je zbog učestalog šverca duvana preko Dunava, tada privremeno ukinut sav rečni saobraćaj između dve obale Dunava, pa brodovi i skele staju ili samo u Banatu ili u Beogradu. U novom setu propisa iz 1844. godine čak se preporučuje i naplata carine (đumruka) pre početka plovidbe, a sve zbog pojedinih trgovaca koji su prijavljivali manje robe nego što prevoze i tako izbegavali plaćanje carine. |
Da nisu samo siromasi izbegavali plaćanje skelarine i carine, potvrđuje i izveštaj Beogradske carinarnice iz 1845. U kome se navodi da građani plaćaju carinu čak i za robu koju prevoze za lične svrhe, dok su knjaz, velikaši, svi bogati zemljposednici u potpunosti oslobođeni ovih nameta. Tokom 3. decembra 1868. zakonom je naređeno da se knjige, spisi i crteži za „nauke i veštine“ potpuno oslobode od plaćanja carine.
Do abdikcije kneza Miloša, đumruci su izdavani u zakup, a 1839. Je to zabranjeno zakonom. Carinskom službom je upravljalo Ministarstvo finansija. Kako bi sprečili krijumčarenje, pojedini carinici su naplaćivali đumruk u unutrašnjosti zemlje a ne na samoj granici. Tada je zabeleženo da se krijumčarilo drago kamenje, zlato i biseri.
U drugoj polovini 19. veka, na levoj obali Dunava, osnovana su i naselja Ivanovo, Marijino Polje i Đurđevo, a nakon velikih poplava krajem 19. veka nastaje i naselje Vojlovica. Pored drva i poljoprivrednih proizvoda, skelom je naročito prevožena riba iz Ivanova, koja se prodavala na pijaci ili vašarima, među kojima je najpoznatiji bio Panađur u Boleču, koji je trajao 5 dana.
U drugoj polovini 19. veka, na levoj obali Dunava, osnovana su i naselja Ivanovo, Marijino Polje i Đurđevo, a nakon velikih poplava krajem 19. veka nastaje i naselje Vojlovica. Pored drva i poljoprivrednih proizvoda, skelom je naročito prevožena riba iz Ivanova, koja se prodavala na pijaci ili vašarima, među kojima je najpoznatiji bio Panađur u Boleču, koji je trajao 5 dana.
Početkom 20. veka, Banat i Centralna Srbija ponovo postaju deo zajedničke države, Kraljevine Jugoslavije, ukidaju se granični prelazi i počinje sa radom skela u Vinči kao i u Ritopeku, dok kasnije prestaje sa radom skela u Grockoj. U istraživanju koje je sprovedeno tokom 1961., beleži se da stanovnici Ritopeka obrađuju preko 200 hektara zemlje u Banatu i za prevoz koriste skelu. Tako je ostalo sve do dan danas 2019. godine, 300 godina nakon uspostavljanja skelskog saobraćaja u opštini Grocka. |
Iako su leva i desna obala Dunava za to vreme bile deo gotovo 20 različitih republika i država, koje su spajale i razdvajale stanovnike Beogradskog Podunavlja i Južnog Banata, skela je svo vreme bila most između različitih kultura i naroda Evrope. Danas na čitavom toku Dunava kroz Srbiju plovi samo 10 skela, a dve od njih su u Vinči i Ritopeku. Ove skele su bile i ostale nezamenljiv deo industrijskog nasleđa Evrope.
Pripremio:
A.Dobrić
AKC Egzoprostor,
Jun 2019
Izvori:
Belgrade 1521-1867, D.Amedoski
Sirovine Podunavlja u trgovini Dubrovčana iz Beograda, B.Hrabak
„Kraljevstvo Srbija“ 1720-1739. M.Đorđević
Banatska vojna krajina u drugoj polovini 18. veka, J.M.Ilić
ISTORIЈAT CARINSKE SLUŽBE
Poljoprivreda Kneževine Srbije (1834-1867)
Dopuna Zakona o ustrojstvu đumruka, 1868
Glavna kontrola u Kneževini Srbiji: osnivanje i prvi period rada (1843-1858), M.Jagodić
Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, II knjiga, St.Stanojević
Pogranični srpski i ugarski gradovi na Savi i Dunavu u srednjem veku, D.Vasin
Beograd u delima evropskih putopisaca, SANU, 2003
The colonization of Banat following its Turkish occupation
Nacionalna inventura šuma Republike Srbije
Srpski dinar, Wiki
Demografske prilike i mreža parohija u Beogradskoj eparhiji od 1718. do 1739. godine
Antropogeografske i demografske osnove razvoja naseljenosti u Srbiji, M.Radovanović
Vojno administrativno uređenje Smederevskog sandžaka 1739-1788
Privatni život Srba pre modernih vremena, M.Lazović
Beograd u 16. veku, İlhan TÜRKMEN
Commerce and customs service on the Ottoman-Habsburg borderin the first half of the 18th century, M.Djordjević