Prema narodnom predanju, manastir u Vinči sagrađen je u 15. veku u blizini sela Oršljan (Ošljane), međutim, osim narodnih legendi, nema zapisa o ktitorima i tačnom datumu izgradnjeovog hrišćanskog svetilišta nadomak Beograda. Prema legendi, manastir Vavedenje, koji se nalazio u neposrednoj blizini današnje Vinčanske bare, zadužbina je despota Stefana Lazarevića, a prema istim izvorima, manastir Vojlovica u Pančevu, koji je obnovljen 1404. godine je zapravo metoh starog manastira u Vinči. |
Manastir Vavedenje (Vadenije) kod Vinče je spomenut u turskim popisnim defterima 1528/30. godine, a potom 1560. godine, kada je zabeleženo da je u manastiru boravio samo jedan kaluđer, po imenu Rafail. U drugoj polovini 16. veka, zabeleženo je da je manastir bio pod upravom vinčanskog igumana Vasilija.
Manastir u Vinči je opusteo prvi put 1459., obnovljen pod patrijarhom Makarijem 1611. godine, a zatim ponovo napušten u period između 1683. do 1699, kada se bratstvo preselilo u manastir Kuveždin na Fruškoj gori. (glasnik geografskog društva 1922 sveska 7 i 8).
Do 1700-e godine, manastir je sravnjen sa zemljom, a nakon oslobođenja Beograda 1717. godine, i velike pobede princa Eugena Savojskog nad turskom vojskom, javila se i ideja za obnovu manastira u Vinči. Na tu ideju je došao monah Pajsije, Grk poreklom sa Krfa, koji je u Beograd u proleće 1727. godine došao iz Kijeva, (danas glavnog grada Ukrajine, a tada grada u Poljsko-Litvanskoj državneoj zajednici). Sa sobom je poneo i ikonu Bogorodice Vladimirske, koju je prema legendi naslikao apostol Luka, a čija kopija je izrađena u radionici Pečerskog manastira u Kijevu.
GRK PAJSIJE I NOVI MANASTIR
Prema austrougarskim izvorima, 1728. godine počelo se sakupljanjem priloga za izgradnju manastira kod Vinče, da bi godinu dana kasnije, 1729. godine radovi i zvanično bili okončani. Novi manastir bio je posvećen Uspenju presvete Bogorodice, i sagrađen je na ruševinama starog manastira Vavedenje. Kao datum za svečano polaganje ikone Bogorodice u manastir, odabran je 2. jul 1729. godine. Prema izvorima iz tog vremena (komisija mitropolita Vikentija Jovanovića), dana 29. avgusta 1733. godine, od 13 manastira u Beogradskoj eparhiji, bratstvo manastira u Vinči je bilo najbrojnije, sa 7 monaha.
Zabeleženo je da su se u manastiru 1730. godine zamonašila tri monaha, a da su u vreme vizitacije 1733. godine, u manastiru boravila i četiri iskušenika. Bratstvo su činili monah Pajsije iz Grčke, jerođakon Jerotej Jelinackij iz Poljske, monah Kiril iz Albanije, Stefan iz Bukurešta u Rumuniji, kao i Jerođakon Spiridon i monasi Georgije i Simeon.
Manastir u Vinči je imao trojicu unajmljenih slugu, ključara i dvojicu volara. Na imanju suradili i starci Stojša i Joanikije, kao i Teodor (Teodosije?) i Dimitrije koji su došli da se zamonaše. Oni su se bavili uzgojem voća, proizvodili su med i vino i lovili morune iz dvamanastirska vira, jednog u blizini Ritopeka a drugog u blizini skele u Vinči. Zanimljivost je da je manastir u Vinči imao i štalu sa konjima i 6 volova, a na posedu i 80 košnica sa pčelama. U okviru kompleksa manastira, nalazio se stari bunar, nova zvonara, trpezarija, kuhinja, ćelar, podrum, mešaonica, ćelije i štala. Pored drvene crkve, počelo se sa izgradnjom i veće crkve od kamena. Manastir je imao dva veća vinograda, koja su obrađivali Pajsije, Simeon, Spiridon i Kiril. Bavili su se i pisarskom (prepisivačkom) delatnošću, a zapisano je i da je učitelj Georgije iz Vinče te davne 1733. godine učio decu iz okolnjih naselja. |
RUŠENJE BEOGRADA I PISMO MARIJE TEREZIJE
Međutim, novi rat između Turske i Austrougarske 1739. godine primorava bratstvo manastira Vinča da trajno napuste manastir i privremeno se presele u manastir Vojlovica, a zatim u manastir Bezdin u blizini Arada u Rumuniji. Sa jednom kočijom i tri konja natovarena opremom, sa sobom su poneli knjige, odežde, staro zvono, kao i brojne relikvije među kojima je bila i ikona Bogorodice, i ovi monasi se nikada više nisu vratili u Vinču. Manastir u Vinči je nakon toga ponovo uništen do temelja. Pod upravom igumana Teodosija Veselinovića, koji je izabran za starešinu manastira Bezdin, od 1740. godine formira se i arhiva manastira u kojoj se čuva i povlastica na zemlju izdata od strane Marije Terezije, da bi do početka 20. veka manastirski arhiv obuhvatio zbirku od 400 knjiga.
Međutim, nakon svih nedaća bratstva iz Vinče I Bezdina,
dodatne probleme odmah nakon seobe iz Vinče, stvorio je i episkop Arsenije IV Jovanović, sa kojim se bratstvo sukobilo zbog njegovog insistiranja da se vinčanske relikvije prebace iz Bezdina u Sremske Karlovce. To mu je i pošlo za rukom, kada je uz pomoć jeromonaha Isaije, đakona Petra, husara Milosava i kočijaša Jovana 1743. godine krišom uzeo ikonu Bogorodice, i preneo je iz Bezdina. Monah Teodosije se uz saglasnost bezdinskog bratstva i aradskog episkopa, i podršku banatskih narodnih prvaka, usprotivio ovoj odluci i podneo žalbu Dvorskom ratnom savetu u Beču. Pošto je ceo slučaj ispitan, Dvorski ratni savet je doneo rešenje da se stvari manastira Vinče vrate u Bezdin.
Tek 13. maja 1748. godine, na novu molbu monaha Teodosija, Marija Terezija odgovara ukazom kojim se naređuje da se ikona hitno vrati u manastir Bezdin. Bratstvo se tada složilo da će sprečiti da ikona ponovo napusti Bezdin.
Iako je Marija Terezija imala samo 10 godina kada je manastir u Vinči građen, u svojoj 31. godini života, uspešno je rešila možda jedan od najvećih problema monaha iz Vinče i Bezdina i višegodišnju dilemu oko cenjene relikvije. I sve je tako ostalo narednih 150 godina, međutim, nakon 1. svetskog rata, ikona ponovo biva odnešena iz manastira Bezdin, ovoga puta u Kikindu, a zatim u Vršac gde je i dan danas, bacajući u zaborav pismo Marije Terezije, želje monaha iz Vinče i Bezdina, i putešestvije grka Pajsija od Kijeva do Vinče... Izvori: Manastir Bezdin, kratki prikaz, 2003. Ljubomir Stepanov, Stevan Bugarski Piše: A.Dobrić, AKC Egzoprostor |