Jedna od misterija Vinče koja seže do kamenog doba, jesu I minijaturne posude pronađene na lokalitetu Belo brdo tokom iskopavanja između 1929. i 1936. godine. Prema rečima profesora Vasića, “upotreba vaza za kljunom ili sa siskom nije pouzdano određena”, pa ih je bez obzira na oblik I dimenzije, odredio kao neke vrste neolitskih žižaka u koje se postavlja fitilj natopljen maslinovim uljem. |
Ovi zaključci profesora Vasića, prihvaćeni su u arheološkim krugovima I retko su bili predmet daljih istraživanja, osim u nekoliko radova, među kojima se najviše istakao dr Vojislav Filipović, današnji potpredsednik Srpskog arheološkog društva.
U radu “Minijaturne neolitske posude sa izlivnikom/siskom I njihova upotreba”, koji je imao cilj da pruži jedno od mogućih objašnjenja funkcije ovih posuda, tvrdi da je malo verovatno da su korišćene kao lampe na ulje, te da ima dovoljno osnova da se pretpostavi da su korišćene u druge svrhe. Svoju tezu utemeljio je na činjenici da se ove pretpostavljene neolitske lampe pre svega razlikuju u odnosu na antičke lampe koje su imale plitko telo i veće otvore gorionika. Takođe nema ni tragova sagorevanja, koji bi potvrdili sadržaj goriva koje je korišćeno.
Neolitski žižak ili neolitska lula?
Ovome ide u prilog i da je maslinovo ulje bilo ekonomski neisplativo za korišćenje kao gorivo I u vreme antike (A.Crnobrnja), te da je u vreme neolita bilo manje dostupno, računajući na daleko manju proizvodnju I obim trgovine. Vodeći se istraživanjima Dr Adama Crnobrnje, objašnjava da je veća verovatnoća da je u ove svrhe korišćeno neko drugo lako dostupno gorivo, poput životinjske masti ili smola biljnog porekla.
Teza profesora Vasića bliska je I kustosu muzeja u Vinči, Draganu Jankoviću, koji je dopunio sa pretpostavkom da je jedna od mogućih namena ovih posuda bila prenošenje žara od Vinče do Avale. Iako deluje kao moguć scenario, udaljenost Belog brda I planine Avala od preko 10 kilometara, čini da ova teza deluje manje ubedljivo od one koju zagovara dr Filipović. Analizirajući pretpostavku profesora Vasića, kao I funkcionalne karakteristike minijaturnih posuda, dr Filipović ističe da one nisu mogle biti korišćene ni kao lampe u klasičnom smislu reči, a ni kao posude za tečnost, te je verovatno je da su onda korišćene kao neka vrsta neolitske lule. |
Međutim, ako uzmemo u obzir da je duvan stigao u Evropu tek sa povratkom španskog hroničara Ernandeza de Bankola, 1559. godine nove ere, nameće se pitanje, šta su to Vinčanci mogli da puše u slobodno vreme, 5 milenijuma pre nove ere.
Da li su Vinčanci bili nešto nalik američkim domorodačkim plemenima, australijskim aboridžinima, ili možda i jamajčanskim rastama? Možda, međutim, to svakako nije moguće lako dokazati, ili u potpunosti opovrgnuti.
Da li su Vinčanci bili nešto nalik američkim domorodačkim plemenima, australijskim aboridžinima, ili možda i jamajčanskim rastama? Možda, međutim, to svakako nije moguće lako dokazati, ili u potpunosti opovrgnuti.
Nakon Vinčanaca, tokom narednih nekoliko milenijuma, na istorijsku scenu došle su druge civilizacije I ostavile iza sebe slično arheološko nasleđe u vidu bronzanih lula koje su otkrivene u grobnicama faraona u Egiptu (2000 godina p.n.e.), ili kamenih lula poput onih nađenih u SAD. Najstariji dokaz o upotrebi duvana, otkriven je u Alabami, na arheološkom lokalitetu Moundville Complex, gde su tragovi nikotina u glinenoj luli datirane u 1685 godinu p.n.e. Svakako najpoznatije su lule domorodačkih plemena Amerike, otkrivene u priobalju reke Misisipi, a koje su datirane u 2. vek p.n.e.
Naravno, vrlo mala je verovatnoća da ćemo dobiti odgovor na pitanje da li su Vinčanci svoje posude koristili kao lule ili lampe, jer nema dovoljno materijalnih tragova koji bi u potpunosti opovrgnuli ili potvrdili tvrdnje arheologa koji su se bavili ovom temom. Bez sumnje, misterija minijaturnih posuda iz Vinče I dalje će intrigirati arheologe, istoričare, etnologe, a sasvim sigurno I dalje će biti zanimljiva tema za razgovor I u nenaučnim krugovima, naročito među modernim generacijama odraslim pod uticajem kultura američkog kontinenta.
Priču bi valjalo završiti rečima dr Filipovića, da je “Etički, možda bolje dati i pogrešnu interpretaciju neke pojave ili problema, te ukazati na njih, nego zatvarati oči i gurati nejasan arheološki materijal nazad u kartonsku kutiju...”