Nije tajna da je još 50-ih godina prošlog veka utvrđena zona zaštite oko instituta za nuklearne nauke Boris Kidrič u Vinči, u radijusu od 1 kilometra. Međutim, svi mi koji živimo u Vinči znamo bar jednu osobu koja živi u neposrednoj blizini instituta ili je trenirala na terenima FK Vinča koji se nalaze na 300m od kapija ove naučne ustanove. Štaviše, ako ste se zaputili ka Dunavu u Vinči, verovatno ste i vi prošli kroz zonu zaštite nuklearnog instituta. |
S obzirom da nikada nije sprovedena studija uticaja jonizujućeg zračenja na stanovništvo, struka tvrdu da bi u pojasu od jednog kilometra od ograda instituta, trebalo podizati šume i livade, a ne kuće, fudbalske terene i voćnjake. Ipak na terenu nije baš tako, pa ćete prve kuće videti na 50m od kapija instituta, što je slučaj i sa voćnjacima koji se nalaze nedaleko od hangara sa nuklearnim otpadom.
Ipak, iako bi sama činjenica da Vinčanci praktično žive unutar zabranjene zone, o tome se u lokalnoj zajednici gotovo uopšte ne govori. Ljudi su naučeni da o ovoj temi ćute, jer još od vremena Tita i OZNE, svako interesovanje za dešavanja u institutu Vinča ili sadržaj zapečaćenih metalnih kutija koje su dovožene pod okriljem noći, moglo se lako okarakterisati kao subverzivno. |
Svaka priča o nuklearnom reaktoru i alarmiranje javnosti o zbivanjima unutar kapija instituta, znatno su povećavale šanse da ćete tucati kamen na Golom otoku.
A nije da nije bilo ovih slučajeva, i akcidenata i tucanja kamena. Danas se ipak dosta manje pridaje značaj zaštiti aktivnosti instituta Vinča, pa je tako na internetu dostupno sve što vas zanima, pa čak informacije koje su nekada bila državna tajna. Nema tu nekih tajni koje već nisu poznate javnosti, ali svakako ima dosta zanimljivosti koje su mnogima verovatno i promakle.
Pretragom u Google pretraživaču, naćićete izveštaje Centralne obaveštajne agencije (CIA) koji potvrđuju da je još 70ih Vinča imala kapacitet za izgradnju nuklearnog oružja ili da je razvijala super računare koji su korišćeni za špijunažu. To povrđuju i publikacije instituta Vinča, naročito one koje su objavljivane u periodu nakon nuklearnih akcidenata u Vinči, a kasnije i u Černobilu, a koji su inače bili državna tajna sve do kraja 80ih godina prošlog veka.
Da je zaista tako, potvrđuje i izlaganje Dr Milutina Jevremovića iz JP Nuklearni objekti Srbije, koji je tokom ekološke tribine u Grockoj (održana u junu 2019. godine), izneo niz podataka o nuklearnom otpadu koji se decenijama nalazi u ataru Vinče.
Dr Jevremović je tada veoma detaljno opisao i postrojenje za preradu nuklearnog otpada koji je sve do 80ih godina stajao na otvorenoj deponiji među trešnjama ispred današnjih hangara H1 i H2.
Naročito je bio interesantan podatak koji je tada izneo još jedan veteran instituta Vinča, mr Zoran Pendić, a to je da na krovu hangara H1 gotovo nikada nema snega, jer je radioaktivno zračenje toliko veliko da je temperatura uvek veća od okoline, a spomenuo je i nekadašnje planove za razvoj nuklearnog naoružanja, za šta je trebalo koristiti upravo istu zgradu LATRANSA (laboratorija za transuranske elemente) koja je danas namenjena za preradu nuklearnog otpada.
O tome, naravno, stanovnici Vinče, gotovo da nemaju nikakve informaicje. Zato i nije čudo da tokom javne rasprave povodom otvaranja postrojenja za preradu nuklearnog otpada (LATRANSA), koje je održano u junu 2016. godine, niko od građana Vinče nije bio zainteresovan za ovu temu.
Čini se da i dan danas malo koga zanima gde se nalaze reaktori A i B (i dalje su u Vinči), šta se tačno krije u bunkeru, šta se nalazi u hangarima H1, H2, H3 i BS, i na koji način će nuklearni otpad biti transportovan i uništavan u postrojenju LATRANSA. Verovatno je još manje građana Vinče koji se zanimaju za akcelerator TESLA, tj projekat FAMA, koji se unutar kapija instituta razvija već 30 godina. Zato je broj ljudi koji znaju nešto više o projektima CER-10, V-15 ili VIND ravan statističkoj grešci. |
Tako u OpenStreetMaps pretraživaču možete naći više podataka o objektima unutar kompleksa instituta Vinča, nego što ćete saznati od bilo kog stanovnika ovog dela Beograda. Srećom, pa Srbija ponosno korača ka modernizaciji javnog sektora, pa je već godinama uobičajena praksa da se sve studije, planovi i programi objavljuju na internetu.
Ipak, isto tako, zastareli informacioni sistemi javnog sektora, neretko dovode do toga da se planovi i programi gube nakon izvesnog vremena, pa je tako sa interneta nestala i studija o proceni uticaja na životnu sredinu projekta sanacije stanja starih skladišta radioaktivnog otpada H1 i H2 u Vinči. To se nekako uklapa u celu famu oko Vinče.
Zato Vinčanci i dan danas vide ovaj institut kao nedodirljiv super-tajni vladin projekat poput Area 52 ili laboratorije Mr Burns-a iz serije Simpsonovi. Iako mogu sve da znaju, jer to više nije ni tajna, ipak o tome ne pričaju, a ako već moraju da priđu institutu, gledaju na drugu stranu, ne bi li se bar, na neki način zaštitili od nevidljivog i nepobedivog neprijatelja. |
Ipak, gledajući relevantnu literaturu, čitajući strategije i planove koji su sačinjeni u poslednjih 60-ak godina, prosto je nemoguće ne zapitati se zašto u Vinči nikada nije zaživeo ekološki pokret koji bi se u kontinuitetu bavio ovom neiscrpnom temom.
Za čitanje literature koju je pisala armija autora, treba isto tolika armija akademski obrazovanih građana, koji bi analizirali svaki objavljen podatak. Zatim bi trebalo redovno održavati radionice i ekološke tribine kako ove teme ne bi više bile nepoznanica, kako za stanovnike Vinče, tako i sve druge zainteresovane građane.
Jer planovi, zakoni i strategije iz oblasti zaštite životne sredine se ne donose da bi se ispunile norme i međunarodne obaveze, a onda da se na terenu ne primenjuju samo zato jer se pravno i faktičko stanje značajno razlikuju. Još manje je za pohvalu to što umesto da je sva relevantna literatura dostupna javnosti, državne institucije rade upravo suprotno, uklanjaju je nakon određenog vremena. Posebno je alarmantno da čak ni sistem za ranu najavu nuklearnog akcidenta ne radi kako treba, pa se veoma često ne ažuriraju merenja iz Vinče i Beograda.
Stoga i ne čudi da je neko odlučio da pusti Vinčance da grade unutar zone zabranjene gradnje. Što manje znate, to je bolje za vas, a i za donosioce odluka. To je ipak, kako kažu stanovnici koji žive nadomak kapija instituta Vinča, čist javašluk javnih institucija.
Zato su nadležni u institutu pre nekoliko godina nepažnjom ostavili stabla posečena oko instituta Vinča, da ih neko od lokalaca „slučajno“ uzme i iskoristi za ogrev. Što se dešava u Vinči, ostaje u Vinči, a što niste videli na online oglasnoj tabli Ministarstva zaštite životne sredine, sigurno nećete naći kada se setite da u Vinči i dalje ima nuklearnog otpada. |
Tako će verovatno, bez mnogo pompe i interesovanja javnosti, početi i premeštanje nuklearnog otpada iz starih hangara u nove, njegova prerada u postrojenju LATRANSA i priprema za trajno odlaganje na neko adekvatnije mesto. Vinčanci i dalje verovatno neće znati da je 1991. godine samo srećnim spletom okolnosti izbegnuto ponovno aktiviranje reaktora RA u Vinči, jer je u poslednjem momentu proizvodjač delova iz Sovjetskog Saveza odustao od prodaje...
Piše: R.Skela
AKC Egzoprostor,
Vinča, Jun 2020